HRVOJE KOVAČEVIĆ

STALAK ZA KNJIGE

-      Gdje su pleksiji, Rora? – upita Sana.

-      Pleksiji… – upitani prođe prstima kroz kuštravu kosu. – A što su to, zapravo, pleksiji?

Sana zuri u visokog dječaka. Čeka da mu se licem razlije njegov uobičajeni osmijeh. No, osmijeha nema. Ne šali se. Rora zbilja nije nabavio pleksije iako je još prije dva tjedna obećao da će to učiniti. I još ga je tijekom ta dva tjedna barem tri puta podsjetila na obećanje. A sada ispada da on nema pojma ni što su pleksiji.

-      Sana je mislila na one male stalke od pleksiglasa – ljubazno objasni Ivona. – Na svaki taj stalak stane po jedna knjiga.

Svima je ostalima drago što je školski komedijaš s njima. Važniji im je njegov šarm od uspjeha predstave.

-      A tako – Rora je sasluša s velikim zanimanjem. – To je, znači, onako kao ploča od pleksiglasa savijena tako da može stajati – Rora dlanovima ilustrira svoj zaključak. – I još je tako savijena da knjiga ne može iskliznuti.

-      Da, to je to – klimne Ivona.

-      I gdje ćeš ih sada nabaviti? – Sana i dalje zuri u školskog cirkusanta.

-      Nemam pojma – bezbrižno slegne ramenima Rora.

Od početka je znala da je njegovo primanje u kazališnu ekipu bila velika pogreška, no svi su ostali imali drugačije mišljenje. Tvrdili su da je Rora rođeni glumac. Sana svoje stavove obično uspije nametnuti ostalima. Ovoga se puta nije dovoljno potrudila. Popustila je. I zato će im predstava propasti.

-      Mi smo prvi – primijeti Vedran. – Na pozornici moramo biti za manje od deset minuta.

Osim zbog nagovaranja ostatka ekipe, Sana je na Rorin angažman pristala i zbog jednog sasvim trivijalnog razloga – nijedan od ostalih dječaka nije dovoljno snažan da na pozornicu donese ormar s knjigama koji je neizostavni dio scenografije, a koji je tako izveden da ga ne mogu nositi dvojica. Tada nije znala da će nastupati prvi i da to stoga neće biti poseban problem. Nakon što odrade predstavu, nije ih briga kako će se slijedeći kandidati gnjaviti sa zaostalom scenografijom.

-      Smislit ćemo nešto – Rora je i dalje bezbrižan.

Uvijek je takav – nepodnošljivo bezbrižan. A Sana zna da više ne stignu smisliti nešto što bi spasilo predstavu. Tekst je njihov, odnosno uglavnom Sanin. Njoj je palo na pamet da bi se mogli okušati u dramskom dijelu ovogodišnjeg LiDraNa. Zapravo, odlučila je pobijediti i to na državnoj razini. Zatim je okupila glumačku ekipu, odabrala temu pa se posvetila tekstu.

Tema je ozbiljna, muško-ženski odnosi, ali obrađena (prema Saninom stručnom mišljenju) s dosta humora. Mjesto radnje je knjižnica, likovi su dva mladića, dvije djevojke i dvije knjige – ljubavna i kriminalistička. I knjižničar kojega glumi Rora i koji se pojavljuje tek na kraju predstave. Lik je ubačen naknadno, nakon što ih je Rora danima molio da ga puste u predstavu.

U knjižnici se susreću mladići i djevojke te razgovaraju o tome što će posuditi. Mladiće zanimaju kriminalistički romani, dok su djevojke zainteresirane za ljubavne. Dok raspravljaju o tome što vole čitati, do izražaja dolazi razlika njihovih životnih filozofija, čak i (prema Saninom stručnom mišljenju) razlike muških i ženskih stavova prema esencijalnim pitanjima.

Kada se rasprava rasplamsa, na sceni se pojave mladić koji glumi kriminalistički roman i djevojka koja glumi ljubavni roman. Do tada su dvije prave knjige bile u prvom planu, korisnici knjižnice neprestano su kružili oko njih, povremeno ih uzimali u ruke, prelistavali, čitali kratke ulomke.

Ljubić i krimić, odnosno mladić i djevojka koji ih glume, vrlo se aktivno uključe u raspravu koja se sve više pretvara u izrugivanje i svađu. Djevojke (uz svesrdnu potporu ljubića) ismijavaju nastojanja mladića da djeluju kao muškarčine, dok oni (krimić je posve na njihovoj strani) drže kako su one sklone plitkoj zabavi.

E, i onda ulijeće taj naknadno osmišljeni lik knjižničara koji je ljut zato što su mu mladići i djevojke posvađali njegove drage knjige pa ih sve izbacuje iz knjižnice.

U originalu je Sana zamislila da oni izlaze sami nakon što su shvatili da je rasprava besmislena. I dalje je uvjerena kako bi to bi bolji svršetak.

Zbog svoje je odluke požalila već slijedeći dan kada joj je Ivona ukazala na ono što je svima ostalima već odavno bilo očito – Roru predstava baš i ne zanima. Prikrpao im se sam zato što je zaljubljen u Sanu. Poželjela ga je smjesta izbaciti, no nije to učinila. Nije željela da ostali pomisle kako nije u stanju izaći na kraj s tim blesanom.

Prije dva tjedna shvatila je da im za ljubavni i kriminalistički roman nužno trebaju pleksije. Rora je smjesta pristao nabaviti ih, čim mu je to spomenula. I sada ih nema. A bez njih ne mogu izvesti predstavu. Na probama su knjige postavljali tako da same stoje na raširenim koricama pa su stalno padale. Shvatili su da knjige jednostavno moraju biti na stalcima.

Kada glumci koji glume knjige stalno podižu prave knjige, igra se raspada. To znači da neće proći ni školsku razinu LiDraNa. Pobijedit će ih nekakvi školski bezveznjaci. Nikada u životu Sana nije doživjela takvo poniženje.

-      Sjetio sam se! – usklikne Rora. – Ja ću biti pleksiji!

-      Prevelik si i prefrčkav da bi glumio pleksiglas – nasmije se Ivona koja očito nije svjesna dramatičnosti situacije.

-      Mirno ću stajati na sred pozornice i u svakoj ću ruci držati po jednu knjigu.

-      A tko će onda biti knjižničar?

-      Nitko. Vas na kraju iz knjižnice neće izbaciti knjižničar, nego stalak za knjige.

-      Meni ovo zvuči kao dobra ideja – primijeti Vedran nakon što je kratko promislio.

Sani je zvučalo kao posve bezvezna ideja, kao i sve ostalo što Rora izgovori, no sama nije imala bolju ili bilo kakvu ideju pa je morala pristati. Dok su se spremali iza pozornice i dalje je bila sigurna da slijedi katastrofa. I da se na županijskom LiDraNu neće pojaviti pred onim zgodnim glumcem koji je uvijek u žiriju i čiji poster ima u sobi.

A onda je počelo. Rora izađe pred brojnu publiku s knjigama u rukama kao da to čini svaki dan i teatralno se osvrne. Neki su se odmah počeli smijuckati. Čak se i Ivona nasmijala. Zatim se Rora okrene publici i gromkim glasom objavi:

-      Ovo je knjižnica! A ja sam stalak za knjige!

Svi u publici prasnu u smijeh, uključujući i članove žirija u prvom redu, iako štos sam po sebi i nije posebno genijalan. No Rora je to izgovorio upravo fenomenalno. Pa on je zbilja rođeni glumac, shvati zapanjena Sana. Puno je bolji pred publikom, nego što je bio na probama.

Uskoro slijedi još veće iznenađenje – shvaća da je najgora glumica u predstavi. Svi se oko nje zabavljaju, samo ona grčevito pokušava biti savršena. Pogleda Roru, a visoki joj dječak veselo namigne. Kako predstava odmiče, Sana se počinje opuštati i uklapati u zaigranu ekipu. U tome joj svakako pomaže publika koja se zbog Rorinog kreveljenja i povremenih upadica kojih nema u Saninom tekstu ne prestaje smijati.

Završnica u kojoj stalak za knjige izbacuje mladiće i djevojke iz knjižnice zato što su mu posvađali knjige spektakularan je, daleko bolji od onoga što je Sana zamislila. Pa mi idemo dalje, shvaća dok praćeni burnim aplauzom napuštaju pozornicu. I to zahvaljujući Rori. Ispada da je vrlo sretna okolnost to što nije nabavio nesretne pleksije.

Bez razmišljanja priđe visokom dječaku pa ga čvrsto zagrli. Time više iznenadi sebe, nego njega. On joj smjesta uzvrati zagrljaj.

Sana odjednom više ne razmišlja o tome što će postići s predstavom. Samo jedva čeka da je ponovo zaigraju, da uživa u igri na pozornici.