Jeste li poznavali dječaka poput Hrabrice?

Ne samo da sam ga poznavala, on je živio u mojoj kući, samo mu ime nije Perica. A i ja sam kao djevojčica bila poput Hrabrice iz slikovnice – teško sam naučila voziti bicikl.

Koja Vam je knjiga bila najdraža kad ste bili dijete?
Bilo je nekoliko takvih knjiga: Heidi Johanne Spyri, Srce Edmonda de Amicisa, Tonečk i Točkica Erticha Kästnera, Uzbuna na Zelenom Vrhu Ivana Kušana, Zeleni otok Mate Lovraka... Sve sam ih pročitala tri-četiri puta.

Koji Vam je predmet bio najdraži u školi?

Neko vrijeme hrvatski, a neko vrijeme engleski jezik.

Kako se osjećate kad pišete?

Kad pišem nešto kratko, poput slikopriče, osjećam se kao da imam krila, lako poput ptice. A kad pišem nešto dulje, npr. veći igrokaz, onda to zna biti i naporno.

Što Vas inspirira za pisanje?

Pojave, predmeti, događaji oko mene, npr. ptica koja pravi gnijezdo, gumb koji je otpao s kaputa, zagoreni kolač...

Koju svoju priču smatrate najsmješnijom, a koju najtužnijom?

Škola hulahupkiranja, u kojoj se štramplice na glavama djevojčica pretvaraju u čudesne frizure, vjerojatno je moja najsmješnija priča, a najtužnija... ne znam... Tek kad ste mi postavili to pitanje, postala sam svjesna da zapravo ne pišem tužne priče. Pišem priče u kojima likovi imaju nekakav problem, ali ga uvijek uspiju riješiti.

Volite li crtati?

Jako volim crtati, a još više izrađivati kolaže. Vjerotano ste primijetili da su moje plošne lutkice za pričokaze napravljene u tehnici kolaža.

Kako provodite slobodno vrijeme?

Idem u šetnju, idem u kazalište, iskušavam nove kuharske recepte, sviram, družim se sa susjedima, rodbinom, prijateljima...

Možemo li već u djetinjstvu znati da se u nama krije pisac? Koji su „simptomi“ tog životnog poziva?

Ako volite čitati, ako vas stalno privlače papir i olovka (ili tipkovnica), ako vas svrbi dlan da ni iz čega stvorite nešto, neku priču, nešto zanimljivo, nešto uzbudljivo... pa ako se ta želja stalno ponavlja i obnavlja i ne da vam mira, znači da možda u vama čuči budući pisac.

Koliko je vremena potrebno da nastane jedan broj Modre laste? Što je najteže u tom procesu nastajanja novine?

Treba otprilike tri tjedna da od ideja, preko skice na papiru (ili u računalu) dođe do konačnog proizvoda – Modre laste u ruci. No nemojte misliti da je najteže napisati članak. To je samo jedan dio posla. Vrlo često je još teže doći do dobre fotografije ili uopće doći do osobe s kojom ćemo razgovarati ili koja će nam napisati članak. Dok sam bila glavna urednica, najteže mi je bilo vremenski sve posložiti, da na vrijeme dobijemo sve priloge i da sve na vrijeme bude lektorirano, ilustrirano, grafički posloženo i korigirano.

Kako prepoznati kvalitetnu knjigu i novine? Koje je Vaše omiljeno štivo?

Ako knjigu nakon prvih desetak pročitanih stranica ne možeš ispustiti iz ruke, ako ti je toplo pri srcu dok je čitaš (bilo od radosti ili od tuge, jer dobre knjige mogu buditi i tugu), a kad joj sklopiš stranice, jedva čekaš da je ponovno otvoriš – znakovi su da je knjiga dobra. Dobra je i onda ako je zaželiš ponovno pročitati. Kvalitetne novine? Ima li ih uopće? Gotovo sve su prepune laži i poluistina, tračeva, bezvrijednih članaka. Ima izvrsnih novinara, ali sveukupno gledajući novine su gotovo sve potonule u žutilo. Ja najradije slušam radio, novine kupujem samo zbog nekih komentatora, a knjige najčešće biram prema tematici – posljednih godina najviše čitam priručnike iz raznih područja: psihologije, religije, pedagogije, kuharstva...

Ako čitamo nekvalitetno štivo ili gledamo previše ne baš inteligentnih serija, možemo li oglupjeti?

Možemo. I što je najstrašnije, to se dogodi polako i neprimjetno. Ljudi izgube svoju pravu prirodu, svoje ja i polako počinju vegetirati pred televizorima, sve manje izlazeći u prirodu i među ljude. Žive neki poluživot, nisu zadovoljni sobom, ali se ne mogu trgnuti, kao da im je nekamo iscurila sva ona dobra, prirodna energija...

Držite li u ormaru stare kišobrane?

Ako mislite na Reumatični kišobran, onda vam moram reći da je taj igrokaz nastao tako što se jedan jadni zaboravljeni kišobran danima povlačio po učionici u kojoj sam svojim učenicima predavala francuski i u kojoj smo imali sastanke lutkarske grupe.

U kojem ste trenutku bili najponosniji i najzadovoljniji svojim radom?

Najponosnija sam i najradosnija kad iz konkretnog primjera vidim koliko Modra lasta znači pojedinom učeniku, npr. kad nečija pjesma objavljena u našem časopisu donese njegovu mladom autoru afirmaciju u njegovoj školi... Evo još jednog primjera: radosna sam bila kad je jedna osmašica na dodjeli nagrada „Ivica Kičmanović“ uskliknula kad se upoznala sa mnom: „O, pa ja sam naučila čitati uz vaše slikopriče!“ Ili kad me u nekoj školi na hodniku prepoznaju šestaši i veselo mi reknu: „Pa vi ste već bili kod nas kad smo išli u drugi razred! Sjećamo se vaših priča!“

Je li teže biti urednica časopisa ili spisateljica? Zašto?

Meni je mnogo teže biti urednica, jer moram udovoljavati mnogim pravilima, ponajprije vremenskim ograničenjima. Treba poštovati rokove i odgovarati i za rad svojih suradnika. U usporedbi s urednikom, pisac je ptica slobodnih krila. Lijepo je biti umjetnik!