preskoči na sadržaj

Login
Korisnik:
Lozinka:
Školski kurikulum

Godišnji plan i program

Učenje njemačkog jezika

Priloženi dokumenti:
BROSURA KDV 2020.pdf

Prevencija ovisnosti

Priloženi dokumenti:
Brosura za roditelje.pdf

Mi jedemo odgovorno

Literarno stvaralaštvo učenika

Toliko toga lijepoga smo stvarali tijekom šk. god. 2018./2019. da nam nije sve stalo u 6. broj Maksića koji je tiskan u povodu 10 godina škole. Stoga rubriku "Maštom do zvijezda" u cijelosti prenosimo na naš internetski prostor. Uživajte u literarnom stvaralaštvu! 

Županijski LiDraNo-u

U veljači smo tradicionalno sudjelovali na županijskoj smotri LiDraNo – smotri literarnog, dramsko-scenskog i novinarskog stvaralaštva, u Srednjoj školi Krapina. Pokazali smo svoju kreativnost u literarnom i dramsko-scenskom izričaju: Filip Erdelja (6.a) u individualnom scenskom nastupu, članice Mladih knjižničara bibliofila u skupnoj scenskoj igri Sretna princeza prema dramatizaciji učenice Nikoline Gmaz (6.b), a Marko Sokač (5.a), Magdalena Halužan (7.a) i Karla Mirt (6.b) u literarnom dijelu. Iskustvo nastupa bilo je neprocjenjivo, a što se tiče rezultata, najbolje je prošao Marko koji je uz mentorstvo učiteljice Danijele Miklec napisao priču Moja mama te je predložen za državnu razinu smotre.

 

Moja mama

Moja mama, baš kao i bilo koja druga, ima svoju dobru i lošu stranu. Samo što ove loše ima puno više nego dobre. Sad ću vam objasniti kako to ide. Kao i uobičajeno, dođem kući oko jedan i trideset popodne. Dođem znojan jer poslije škole imamo vremena pa igramo nogomet. Odmah mi s vrata kaže da bi umjesto da igram nogomet, trebao sjediti i čekati bus. A kad je to bilo zabavno?

Kad se presvučem, moram ići jesti ono što je ona skuhala. Ona jako dobro kuha, samo joj loše ide biranje jela. Kad je neodlučna, napravi varivo – najgroznije jelo na svijetu! Svaki je dan ja molim da napravi lazanje, a ona mi odgovori da bi joj za njih trebalo previše vremena.

I brzo dođu tri sata. Ona mi kaže: „Marko, napiši zadaću i uči Geografiju.“ I nikad nemam vremena za sebe jer me mama šalje po ono, pa po ovo, pa po ono tamo. Napokon se skoncentriram pa napravim ono što bih trebao, ali sada je prekasno.

Šest i petnaest već je tu, vrijeme kada dolazi moj brat Vilim, koji je jako dosadan. On me počne živcirati bez razloga. Meni nakon nekog vremena dojadi pa ga istučem, a on me tuži mami. Ona bude uvjerena da sam ga istukao bez razloga i stavlja me u kaznu. Uzalud joj ja govorim kako me zezao, a ja sam se branio i vratio mu samo malo jačom mjerom, radi edukacije mlađih. I tako svaki dan.

Za školu naučim što je potrebno i dođem mami s molbom da me pita gradivo. Sjednemo na dvosjed, ona malo pročita Geografiju pa počinju pitanja. Ja ju zaista slušam, ali ni jedno njeno pitanje ne razumijem. Prođe pola sata objašnjavanja i napokon me pusti na miru. Jer svako zlo izađe za neko dobro, a ja volje za geografijom više nemam.

Sav sam sretan što me konačno pustila u sobu. Mislim, tu je kraj agonije. Prevarim se! Mama mi iz druge sobe viče da prvo pospremim knjige i još jednom provjerim imam li još zadaće. Opet gledam u raspored i primijetim da sam gledao raspored za poslijepodne i da sutra pita Povijest, Vjeronauk i da imam zadaću iz Matematike i Engleskoga.

Na kraju, mislim si ja, mama je ovaj put bila u pravu. Ali zadržavam svoju misao za sebe, ne treba protivnik baš sve znati.

 

Marko Sokač, 5. a, rad predložen za državnu razinu smotre LiDRaNo 2019.

Mentorica: Danijela Miklec

 

 

Tajna kiše

Pada, pada, tiho i mirno.

U tišini kapi padaju na lišće.

Teku niz žlijeb, kao suze po obrazima.

Iz sivih oblaka tihe kapi padaju i potiho šapću melodiju neku.

Lišće govori svoje tajne dok se tihe kapi kotrljaju po njima.

Sunce se skriva i iza oblaka sniva.

Na latice ruže suze oblaka kaplju, sve tiše i tiše.

Potpuna je tišina.

Samo se čuje šapat lišća.

Ptica nema, skrile se, odletjele, nema ih!

Samo kiša, kiša koja pjeva.

Niz drvo kapljice se liju i na list se polažu.

Vjetar zapuhne i vidi se u zraku ples lišća i kiše.

I polako pada, potiho i mirno.

U tišini se lišće spusti zemlji i krene joj pričati neke svoje tajne.

Grane se njišu, mirno i lagano.

Lišće s njih pada i vrteći se s kapima pleše.

Tiše i tiše… nestade pjesma kapi, nestade šapat lišća.

Tišina je sama.

Odjednom se čuje glas.

Ptica na grani pjeva melodiju toplu i polaganu.

Raširivši krila poleti na višu granu, a lišće je prati šapćući o tajni kiše.

 

Magdalena Halužan, 7. a, županijska smotra LiDraNo 2019.

Mentorica: Danijela Miklec

 

 

Dedekov vrt

Moj dedek je vrt posadil,

čak je i babicu iznenadil!

 

Krumpier ima cimu skore meter,

same ju je male prehitil veter.

 

Mrkva, Isusek mili,

jedva ju z nožem prepili!

 

Paradajz moreš jesti kak najslajše voče,

tak je zrasel da kolje prehititi hoče!

 

A šalata, slatka i hrustljava,

kristalka, puterica, ima i nekakva rudljava.

 

On jake svoj vrtek ima rad,

stalne neke vu njemu dela.

Tak mu je se lijepe zrasle

da je posramil se babe i još dva sela!

 

Karla Mirt, 6. b, Smotra dječjeg kajkavskog pjesništva "Dragutin Domjanić" Sv. Ivan Zelina, rad pohvaljen i objavljen u Zborniku

Mentorica: Danijela Miklec

 

 

Sudjelovanje u XXV. Hrvatskom dječjem festivalu

U siječnju udruga Hrvatski dječji festival organizirala je XXV. Hrvatski dječji festival u Zagrebu u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, pod motom „Stih i nota, sto divota“. U pratnji učiteljice Hrvatskog jezika i mentorice Danijele Miklec, velikoj svečanosti nazočile su učenice Karla Mirt i Nika Kujundžić. Njihove literarne uratke Moja mati i Dežđ curi prosudbeno povjerenstvo odabralo je za objavu u Zborniku radova te su ih pred velikom publikom naše učenice rado pročitale.

 

Dežđ curi

 

Jesen je došla

se diši

na grozdje i trsje

 

a dežđ curi...

 

Se je rumeno

se diši

pekmez dok se peče

 

a babica stoji...

 

Vu crvene šume

se diši

na vrganje i lisičke

 

a dežđ curi...

 

Kraj stare hiže projdeš

se diši

kostanjeki se pečeju

 

a stara peč gori...

 

Pri babice sam

se diši

na drva z ognja

 

a dežđ curi...

 

Najlepše je v jesen.

Na spomen, popevku i brege

na tere stari oblok gledi

se diši.

 

Nika Kujundžić, 7. a, rad je nagrađen i objavljen u Zborniku Hrvatskog dječjeg festivala 2019.

Mentorica: Danijela Miklec

 

Svi za jednoga, jedan za sve!

Odmalena volim prirodu, pogotovo šume. Kad sam saznala da kao razred idemo na Medvednicu, od uzbuđenja noćima nisam spavala. Ima mnogo razloga mojoj neuobičajenoj sreći. Jedan od njih je i zasićenje izletima gdje samo hodamo po zatvorenim prostorima i na kojima sjedimo. Ovako smo cijeli dan u prirodi, na svježem zraku, u pokretu!

 Kada je konačno došao taj dan, nakon višesatne vožnje, stigli smo na Sljeme. Tamo nas je dočekala manja grupa ljudi – naših budućih vodiča. Nakon upoznavanja i odvajanja u manje grupe, uputili smo se u šumu. Pri samom organiziranju putovanja, i roditelji i mi bili smo upoznati s time da se moramo dobro pripremiti i opremiti za takav izlet jer je to ipak šuma, sve puno blata, granja i brda. 

Došlo je vrijeme za avanture. Kako ne bi bilo gužve, svaka je grupa sa svojim vodičem bila na drugoj poziciji. Ima događaja koje ću zauvijek pamtiti. Jedan je od njih kada smo se samostalno trebali spustiti niz malu padinu. Svima se činilo nemoguće, visina nam je ulijevala strah u kosti, a tek sama pomisao što bi se moglo dogoditi ako se poskliznemo, bila je katastrofalna. No, trebali smo biti svjesni da smo u rukama profesionalaca i da oni znaju što rade. Najbolje od svega bilo je što smo uz onoliki strah bili toliko hrabri! Pružali smo jedni drugima ogromnu podršku, pljeskali, navijali i vikali: „Ma, bravo! Samo tako nastavi, još malo, možeš ti to!“ Ne mogu opisati koliko sam bila sretna što smo jedni drugima, u najtežim trenucima, desna ruka. Tako smo svi uspješno riješili zadatak i pobijedili strah, i od visine, i od ozljeda. Sve zahvaljujući jedni drugima. Drugi događaj koji mi se urezao u sjećanje je kada smo poput Tarzana pokušavali skočiti s užeta u maleni krug. Tu je ponovno bilo puno pitanja i straha: Hoću li pasti? Hoće li puknuti uže – ili još gore, grana drveta? Hoće li me to izdržati? Hoću li pasti na druge? Upropastiti timski zadatak? Nitko se nije predugo zadržao na tim pitanjima. Nismo odustajali dok sve osobe nisu bile u krugu. Ponovno smo pomagali jedni drugima kao nikada do sada. S užeta smo gurali i vukli jedni druge k sebi. Vukli se u krug i za ruke... i za noge... i glavu... i uši... i prste... i hlače... Sve kako bismo svi uspjeli! Svi smo bili kao jedno i samo nam je jedno bilo važno – „Svi za jednoga, jedan za sve!“ I tako do samoga kraja. Nije bilo odustajanja. Bilo je padova, ali uvijek bismo ustali i ponovno odradili sve kako treba. Za tren smo oka svi bili u krugu zahvaljujući odličnom planu i još boljem timskom radu. Na kraju dana, svi smo bili ponosni jedni na druge, jer smo uspjeli. Vjerujem kako će mi ovaj izlet uvijek ostati u sjećanju.

 Pojavljivanjem velikog osmijeha na licu, prisjećam se i zatvaram svoj dnevnik u koji sam pisala tada, a čitala sada najljepše trenutke izleta na Medvednicu.

Iva Žlabur, 7. a, na natječaju Mala Nagrada Gjalski

Mentorica: Danijela Miklec

 

Jutro

Zrake sunca već su me odavno dodirnule

Sunce obasjava ptičice i sve oko sebe

Moje je nebo bistro i čisto

Poput srca maloga djeteta.

 

U meni ptice pjevaju jutarnju pjesmu

Na mojoj livadi sve je rosno,

No u daljinu se ne vidi,

Mutno je od one ranojutarnje magle.

 

Moje lišće je otpalo i grane su gole,

No tamo su ptice koje se griju.

Vidjelo se kako vjetar vijori

I svaka moja travka se pomicala.

 

Malo je hladno, osjeti se u zraku,

Ali imamo sunce,

Naše toplo sunce.

Osjetim miris prirode, svoj miris.

A jutro je već prošlo.

 

Lara Bakek, 8. a, objavljeno u Zborniku radova „Poj riči materinske“ 2019.

Mentorica: Danijela Miklec

 

 

Kapla mala

 

Z obloka je opala

jena kapla mala

i smicat se po steklu

jena po jena stala.

 

Kapla po kapla na krov je opala,

na rafungu nijena nije ostala.

 

Vse brže i brže kaple male

su na zemlu opale,

a ja sem v škornje brže skočila

i štumfe skore smočila.

 

Kapla po kapla mala

za čas je dežđ postala

i na dvorišče curi

se kak da se duri.

 

Ema Hercigonja, 7. a, objavljeno u Zborniku radova „Poj riči materinske“ 2019.

Mentorica: Danijela Miklec

 

Kriva slika

 

U meni sve još spava.

Lišće s mojih grana odavno je palo.

Sve u meni je tiho.

 

Tipično moje jutro.

U meni je sve puno magle

I ne nazire joj se kraj.

 

Moje drveće odavno je uvenulo.

Čekam bolje dane.

Nadam se da će doći.

 

Probudio me cvrkut ptica.

Oko mene sve sunčano i toplo.

Mislim da su moji bolji dani stigli.

 

Sva blistam, ni sama ne znam zašto.

Polako vidim lišće na svojim granama.

Napokon shvaćam da sam imala

Pogrešnu sliku o sebi.

 

Ema Gredičak, 8. a, objavljeno u Zborniku radova „Poj riči materinske“ 2019.

Mentorica: Danijela Miklec

 

Mati moja

 

Kak da ti velim

kulike te imam rad?

Dala si mi vse.

Same reči fala

nigdar dosta ne!

 

Se si z menu prešla,

I tugu, suze i veselje.

Nič te nemre zameniti.

Same reči fala

nemre dosta biti.

 

Vu duši si zanavek,

Zapisana, vtisnuta,

Mati moja,

moje vse.

Same reči fala

nije dosta, ne!

 

Karla Mirt, 6. b, rad je nagrađen i objavljen u Zborniku Hrvatskog dječjeg festivala 2019.

Mentorica: Danijela Miklec

 

Vrtićki dani

 

Imao sam godina četiri

u vrtić Zvirek sam išao,

boravio sam u crvenoj sobi

i tetu Ivanu imao.

 

Bila je lijepa i mlada

ta moja teta Ivana.

Kad sam plakao i tužan bio

tako dobro tješiti je znala.

 

Svojim brižnim i veselim pogledom

Pratila je moje društvo.

 

Jesmo li dovoljno jeli,

tko spava, a tko budan leži?

Gledala bi nas sve

kako znaju samo žene.

 

Moji dani u vrtiću bezbrižni su bili.

Ona je čuvala brižno i nježno,

naučila nas je razne igre i slova

a onda je došla mala škola.

 

Zauvijek ću pamtiti tetu Ivanu

koja je posebna u mome sjećanju.

 

Jan Kristijan Prosenik, 6. b objavljeno u Zborniku radova „Poj riči materinske“ 2019.

Mentorica: Danijela MIklec

 

 

Moj rodni breg

 

Na mojemu bregu ima sakakvih lepih stvari i sitnica,

zelenih šuma, trsja i prekrasnih ptica.

Na tome se je bregu davnih dana

zbila buna svima znana.

Tu je Matija Gubec seljake v bunu vodil,

a ti kak i moj dedek buš v školu hodil.

 

Gospoda z Zagreba mi veliju „Brdo Kapelščak“,

a ja se tomu smejem kak bedak.

Pa to nije brde, več obični breg,

najlepši mi je kad zapadne sneg.

V prolječe tu se hiljadu boji mijenjaju,

tu dečje glavice o semu senjaju.

 

Bumbari na sve strane zujiju,

a vražji sršani same brijuju.

Rane vjutre tičeki počneju popevati,

a seka i ja jake zevati.

Kokot svoju pesmu kukuriče,

a babica na svoje purane viče.

 

Prav za prav ne znam kaj da velim

dal se više letu il zime na mojem bregu veselim.

Lepi mi je v sako godišnje doba,

To ne veruje nišče dok tu živeti ne proba.

 

Nikola Mučnjak, 6.a

Mentorica: Romina Gorički

 

 

 

Moje lepo Zagorje

Bregi zeleni

cinfraju moj kraj,

s hustam i gajem.

 

Lepe je živeti tu.

 

Tičeki mi

popevke popevaju,

a ja gledim

vu tu lepotu.

 

Tu tam gore,

na bregu,

jedna se klet

smestila s trsjem.

 

Grojzdje diši,

a ja se setim

kak sme se smejali.

 

On i ja,

kad sme se igrali,

kad me na traktoru

peljal čez huste,

kak je slamnati šešir nosil.

Kak sme se smejali

skupa.

 

Sad je on gore

i gledi me.

Nigdar ga nem

pozabila.

Uvek bu ostal tu,

v Zagorju

i v mom

srcu.

 

Moj dedek

i moje Zagorje.

 

Margareta Frgec, 6.a

Mentorica: Romina Gorički

 

 

Moja škola

 

Moja škola je nova

i prepuna dječjih snova.

 

U njoj puno učim,

sve mi zanimljivo zvuči.

 

Predmeta je kao u priči,

trebam sve naučiti stići.

 

Ima zezancija, šala

kao u svakoj školi

– zato se škola voli!

 

Nicoll Krajna, 4. b

Mentorica: Dubravka Orešić Dreven

 

 

Naučiti puno toga želim

 

Moja škola jako je lijepa

Oko nje ima svakojakog cvijeća.

 

Na odmorima je uvijek živo

A u učionicama se čita razno štivo.

 

Moja učiteljica najbolja je na svijetu

Drži nastavu jako zanimljivu i bajkovitu.

 

U moju školu ide puno djece

Tu se nikad ne dosađujete!

 

Ja se svojoj školi jako veselim

Jer naučiti puno toga želim.

 

Leon Smetko, 2. a

Mentorica: Monika Barić

 

 

Prvašići o školi i proljeću…

 

Proljeće

U proljeće

Sve se budi.

I vesele se ljudi.

Ptice dolaze s

Juga,

Medo se budi iz

Dubokog sna,

A sunce sve jače sja.

 

Viktor Bosnar, 1. a

Mentorica: Davorka Maček

 

Proljeće u šumi

Ptice su se vratile s juga, preletjele šumom i probudile životinje iz zimskog sna. Životinje nisu vjerovale pticama da je vani toplije, da nema snijega i da je drveće puno listića i pupova. Zajedno su proslavili prvi dan proljeća i uživali u ponovnom susretu.

Manuela Klenkar, 1. a

Mentorica: Davorka Maček

 

Moje proljeće

Sve se budi,

Cvjetići i životinje male.

Sve miriši,

Visibaba i jaglac žut.

Čuju se ptičice i pilići.

Da, to je moje

Proljeće.

 

David Kralj, 1. a

Mentorica: Davorka Maček

 

Tako lijepo proljeće

Stiglo je proljeće.

Priroda se budi.

Male proljetnice

Svoju su glavicu izvukle iz zemlje

I bile tako lijepe.

 

Alma Beljak, 1. a

Mentorica: Davorka Maček

 

 

Nije sve po mom

Škola je kao dom, ali u njoj nije sve po mom.

Ovdje se uči i ne smije se tući.

Moja škola nije kao škola svaka –

Ona uživa kada vidi svakoga đaka.

Dorijan Gajski, 1. a

Mentorica: Davorka Maček

 

 

Volim svoju školu

Svaki dan puno učimo,

Pišemo i crtamo.

Tu su moji prijatelji svi.

Volimo se igrati i družiti.

Moja je škola mala,

A u srcu velika i lijepa.

 

Doris Matošević, 1. a

Mentorica: Davorka Maček

 

Kratko i jasno

U školi učimo.

U školi se slažemo

I učiteljicu slušamo.

 

Lovro Margetić, 1. a

Mentorica: Davorka Maček

 

Škola je drugi dom

Moja je škola vesela,

Puna je šarenih boja.

U školi se uči,

I ne smije se tući.

Dobra je ta moja škola,

Jer u njoj ima pjesme i igara.

Škola je moj drugi dom,

I slažem se s njom.

Leon Kapusta, 1. a

Mentorica: Davorka Maček

 

Ah ta škola

Naša je škola osnovna škola,

Nije velika, ali bome ni malena.

U njoj je svaka glava vesela,

Zaigrana, radosna i pametna.

 

Ta škola ima tičere,

Za učenje i viceve.

U sebi ima učenike,

Za zapisat u imenike i mučenje.

 

Imamo i ploče,

Neke pametne, a neke tupe.

Ali najbitnije je to da

Imamo najljepše klupe.

 

Njeno je ime puno slova,

A godine prepune broja.

Za svaki rođendan novu proslavu ima,

I godine nove broji sa svima.

 

Erika Pavalić, 6.b

Mentorica: Danijela MIklec

 

 

Pjesma jednoj plavuši

 

Imala si kosu plavu,

Rep i špangu malu.

Sjedio sam red do vrata,

Promatrao te iz prikrajka.

 

Patio sam, tiho, snažno,

Od razreda prvog.

Tek sad sam u šestom,

Dopro do tvog srca tvrdog.

 

Gledamo se nijemo, tako,

I smiješimo kradom.

O osmijesima razmišljam

Dok bavim se školskim radom.

 

Viceve čitam pa ti pričam

Jer volim kad se smiješ!

Svaka riječ razmijenjena s tobom

Srce mi grije.

 

Nikome nisam rekao

Koliko znači mi tvoj mili lik.

Volim kad vidiš da sve znam

I da odličan sam đak.

 

Ljubav to je, što da krijem,

Sretan sam zbog nje.

Odlučio sam:

Plavušo, priznat ću ti SVE.

Jan Kristijan Prosenik, 6. b, školski natječaj „Volim knjige“, literarni natječaj Kanižajada Limačijada 2019.

Mentorica: Blanka Doko

 

Mali princ i Anne Frank

Razmišljajući o porukama u priči Mali princ, pomislila sam kako bi bilo lijepo da su se susreli francuski pilot Antoine de Saint-Exupery i hrabra djevojčica Anne Frank. Možda bi zajedno pronašli neki novi planet bez rata. Prije susreta bi se dopisivali. Pisma bi bila kratka i topla.

Draga Anne,

kako si? Kako je u Amsterdamu? Koliko dugo ćeš se još morati skrivati? Kad bi barem mogla doći na moj planet! Ovdje bi bila sigurna. Mogli bismo zajedno čitati i proučavati zvijezde. Promatrati zalaske sunca. Razgovarati. Nedostaješ mi. Pusto je bez tebe. Nadam se da ćemo se uskoro vidjeti.

Primi puno pusa i pozdrava od malog princa!

Matea Ljubić, 8. b, školski natječaj „Volim knjige“, literarni natječaj Kanižajada Limačijada 2019.

Mentorica: Blanka Doko

 

Pismo za Paulinu P.

Sa svojom družbom otvoreno sam razgovarao o Paulini P. Zaključili smo da bih uživo mogao ispasti neozbiljan, ako joj otkrijem osjećaje koje gajim prema njoj. S obzirom da ona voli pisati dnevnik, odlučio sam romantičnim pismom otvoriti vrata do njezina srca. Pismo smo pročitao pred družbom i otada me zovu „Pismomaher“.

Draga moja Paulina P.,

pišem ti ovo pismo jer ti želim reći da mi se sviđaš. Jako si mi slatka i lijepa. Tvoja predivna kestenjasta kosa u prolazu mi zamiriše na zrele trešnje. Obožavam taj tvoj prekrasni slatki osmijeh koji otkriva bijele zube. Kad sam tužan, u tvojim toplim smeđim očima uvijek pronađem utjehu. Ruke su ti tako nježne i lijepe. Slatka si čak i kada se svađaš s prijateljicama. Slatka poput čokolade. Ma i slađa od najslađe čokolade. Ti si poput najsjajnije zvijezde na noćnom nebu.

Možda razmišljaš da ne bih imao vremena za tebe radi mlina i svoje družbe. Ali, vjeruj mi, to nije tako. Uvijek bih pronašao vremena za naše dugačke razgovore i šetnje parkom pod toplim zrakama sunca.

Možda sam malčice nestašan, ali jako te volim i sve na svijetu bih ti dao. Osim mlina, razumije se. Nadam se da nakon ovakvog priznanja i ti voliš mene, barem malo, dovoljno za pogled ili dva.     

                                                                                                          Tvoj budi Pero Kvržica

 

Laura Pihač, 8. b, školski natječaj „Volim knjige“, literarni natječaj Kanižajada Limačijada 2019.

Mentorica: Blanka Doko

 

Crtica iz života...

Lopta

Dogodilo se to prije otprilike godinu dana. Igrali smo nogomet kod mog prijatelja Davida te je netko napucao loptu preko ograde u susjedno dvorište. Nitko nije htio otići po nju jer je na ogradi pisalo „Oštar pas“. Ali, nisam vidio psa i odlučio sam otići po loptu. Lopta je bila zaglavljena u grmu oko kojeg su letjele ose i nikako nisam mogao doći do nje. Odjednom sam primijetio da susjed ima otvorena vrata iz kojih je munjevito istrčao pas ravno prema meni uz oštar lavež. Sav prestravljen pojurio sam prema ogradi, preskočio u jednom skoku i zadihan dugo stajao na mjestu. Neki su se prijatelji čak ljutili što nisam uzeo loptu. To mi je bila pouka da se ipak ne treba uvijek žrtvovati za ekipu.

Jan Kristijan Prosenik, 6.b

Mentorica: Danijela Miklec

 

 

UDŽBENICI 2020./2021.

Školski list ''MAKSIĆ''


Tražilica



 

PODRŠKA UČENICIMA

 

Obavještavamo učenike i roditelje da se od sutra  javljaju pedagogu isključivo putem maila 

osvbosnar.pedagog@gmail.com 

ukoliko ćete imati kakvih poteškoća sa korištenjem tableta ili virtulanih učionica. 


VIRTUALNI RAZREDI

Virtualni razred 5.a         

Virtualni razred 5.b       

Virtualni razred 6.a         

Virtualni razred 7.a         

Virtualni razred 7.b         

Virtualni razred 8.a         

5.a - PRISTUPNI KOD

5.b - PRISTUPNI KOD

6.a - PRISTUPNI KOD

7.a - PRISTUPNI KOD

7.b - PRISTUPNI KOD

8.a - PRISTUPNI KOD

 

Za sve poteškoće možete se obratiti pedagogu na: osvbosnar.pedagog@gmail.com


SMJERNICE MZO-a

Preventivno o koroni


Kalendar
« Srpanj 2020 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
29 30 1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31 1 2
3 4 5 6 7 8 9
Prikazani događaji


e-Dnevnik

    


Vremenik

UPISI U SREDNJE ŠKOLE


Natjecanja

 


Upis u srednju!

Internet vozačka dozvola

Klikom na on-line katalog naše knjižnice dobivate uvid u dostupnost željenog naslova!

Korisni linkovi
Korisni linkovi





preskoči na navigaciju